NirvanaFunClub

Sept. 2024.

Kada pričamo o životu čovjeka. Običnog, malog. Uvjetno rečeno, svakodnevnog čovjeka, moglo bi se reći da počinje rođenjem, ili još bolje, negdje oko 5-te godine života.

E sad.

Imamo tu više faktora za uračunati: vrijeme provedeno u maternici, vrijeme provedenu u izlasku iz maternice, ma, i vrijeme provedeno kao jajna stanica, i spermij. Sve to navodno utječe na našeg svakodnevnog čovjeka. On je ili ona, on zamjenica se koristi samo u svrhu jednostavnosti, dakle, on je biće anksioznosti koja mu je nametnuta od strane roditelja i njihove anksioznosti koja se provlačila isto tako uvjetovana još njihovim roditeljima i njihovim roditeljima i tako u nedogled, a da ne spominjemo, društvo, krevete u kojima spavamo, četkice za zube, sapune koje koristimo, ljude sa kojima se okružujemo ili pokušavamo ne okruživati ali su nekako tu, klice na podu, bakterije u kavama i sve druge krivnje koje nosimo na leđima od jutra do mraka, a ponekad i u snovima.

Što je ostalo?

Svakodnevni čovjek koji, ukoliko je sretan i pripada onom bogatijem postotku svijeta ima pravo na sve te male privilegije i anksioznosti, jer to znači da ima vremena za razmišljanje. Možda ne aktivno, ali sigurno podsvjesno.

I što taj čovjek onda smije tj. ne smije svaki dan?

Ne smije se žaliti, to je prvo. Ima neprivilegiranih ljudi koji doduše nemaju anksioznosti modernog svijeta ali imaju nasilne smrti, penise u dijelovima tijela iako ih ne žele, manjak kreveta, hrane i wc-a. Nemaju sapune, četkice za zube i bakterije u jutarnjim kavama. Zato, da se nisi usudio žaliti ili mijenjati svoje neizdržive uvjete anksioznosti modernog svijeta. Nije, jasno, svaki čovjek privilegiranog svijeta naš svakodnevni čovjek. Neki svakodnevni ljudi se uopče ne opterećuju anksioznostima koje im se prikradaju. Oni ih: ili zanemaruju ili potpuno ignoriraju i uzimaju samo ono lijepo što im moderni život pruža. Postoje takvi bizariteti u društvu koji sjede i ne brinu oko guzice koja im se širi u doticaju sa kaučem. Sjede i igraju igrice jer buljenje u običan televizor: E, to je lijeno! Sudjelovanje u klanju neke anonimne digitalne verzije nepotrebnih neprijatelja: E, to je sudjelovanje! Tu se nešto događa. Nesto se kreće. Ja sudjelujem. Ma, čak i da nema tog sudjelovanja, bilo bi nečega. Bilo čega: odlaska u dućan, izlasci na koncerte, vožnja auta, bicikAla ili drugih vozila koja bi osigurala sudjelovanje. Sudjelovanje bez micanja guzice sa nepomičnih objekata. Vratimo se mi na našeg svakodnevnog čovjeka koji sjedi na stolici i razmišlja o krajevima ekrana u koje mora buljiti cijeli dan. Čovjeka koji od silnih hranidbenih mogućnosti više ne zna što bi trebao jesti.

Da li je svejedno?

Sigurno, ali kome?

Svakodnevni čovjek je bombardiran različitim porukama. Vrlo direktnim porukama koje mu govore da ispravan život postoji, tu je, okružuje ga, samo jedan dan mora nabasati na njega, a najlakše će doći do njega ako samo “bude svoj” jer kao takav je jedinstven.

Hm…?

Još i grižnja savjesti jer nisi dovoljno “svoj”. Jednostavno je, samo budi onakav kakav si rođen.

Što?

Šmrkav, balav i sa nemogućnošću da se samostalno nahraniš?

O brisanju guzice da i ne govorimo.

Tko sam ja?

Bolje rečeno, tko cijeli svijet želi da budem?

Ja. Ali ja koji jede povrće i voće bez mesa. Ne, čekaj: ja koji jede samo meso i bobice koje smo mogli naći oko svoje špilje kada smo jeli samo stvari sa poda. Ne, čekaj: Ja koji jede što mu se jede ali ne stvari koje proizvode mala djeca u Africi, ili Kini, ili Indiji. Pa to su cijeli kontinenti male djece.

Zašto ja uopće mogu kupiti te stvari?

Možda bi bilo najbolje da budem ja koji jede stvari iz vrta. Ali čijeg vrta?

Bake nema, dida isto nije živ, a ja bulji u krajeve ekrana cijeli dan. Ja nema vremena imati vrt, a kamoli uzgajati sve što mu je potrebno da ne umre od gladi.

Možda da samo kupujem stvari koje bi, da imam vrt, uzgajao u vrtu?

K vragu, moram se oprostiti od kineskog češnjaka. Samo luk, ako ga nađem.

Koliko to sve košta, i što radim u slobodno vrijeme ako je ovo samo prehrana?

Svakodnevni čovjek je većinu vremena rastrgan između potreba svoga tijela i svijeta koji mu postavlja nekorisno puno kontradiktornih ograničenja, i još mu govori da mora izabrati svoj, jedinstveni put kojim će doprinijeti svijetu koji ima 8 milijardi ljudi.

Ma koji svijet?

Koliko ljudi može pridonijeti?

Ljudi su potrošna roba, a ne jedinstvena prilika da se sudjeluje u Disney američkoj bajci koja će te na kraju jos i oženiti za lažnog princa ili će očekivati da prihvatiš tko god da se stvori ispred tebe, ukoliko je princ.

Što je bolje od princa?

Pa, možda neka stvarna osoba ili ako ćemo doslovno: netko tko je sam privređivao za život i nije “pristao” na novac i klanjanje još i prije nego je sam mogao obrisati guzicu?

Opet ta opsjednutost stražnjicom. Ili možda opsjednutost onime što nam je svima zajedničko. Hrana, fekalije, i dodir. Da, to nam je zajedničko. Svi trebamo krevet, wc i dodir drugog živog bića. Ma može i mačke. Ali koliko god to bazično zvučalo, nije mržnja ta koja pokreće svijet. Mržnja se javlja iz straha da neće biti ljubavi. Kada bi svi vjerovali u hranu, sranje i ljubav, ne bi bilo nikakvog problema. Ovo sve dolazi poslije:

Tko koliko ljubavi zaslužuje?

Čije sranje je veće, manje ili zdravije?

Kako jesti kao kralj, a izgledati kao siromašna osoba?

Treba li ljudima uopče da jedu ili izgledaju?

(Ja kažem ne. Moje iskustvo ljubavi, ljudi i prihvaćanja do sada, je pokazalo da treba izgledati prihvatljivo, ljepota privlači krive, ružnoća moze prepasti lagane, pa se zna dogoditi da je osoba sama, a mogla bi biti sa krivima, da je samo malo ljepša ili ružnija.)

Svakodnevni čovjek vjerojatno većinu svoga vremena provodi brinući se o tome kako izgleda i zašto tako izgleda?

Još jedan dio njegova vremena odlazi na misli o tome što radi (bulji u krajeve ekrana) ali to ionako ne može riješiti jer ne zna što bi radio da nema to.

Možda nešto slično?

Buljenje u krajeve nekih strojeva, ili šaltera?